Porez na imovinu dužne da plaćaju i firme u likvidaciji i stečaju
U sistemu poreza na imovinu u Srbiji postoji poseban mehanizam koji poreske obveznike stavlja u aktivnu ulogu samooporezivanjem. To znači da u određenim slučajevima Poreska uprava ne obračunava porez, već obveznik sam utvrđuje koliki iznos treba da plati, podnosi prijavu i uplaćuje novac u državnu kasu.
Pravnici advokatske kancelarije Stojković Advokati objašnjavaju da pravo na samooporezivanje ne pripada svakome.
“Zakon o porezima na imovinu jasno kaže da ovu mogućnost imaju samo lica koja vode poslovne knjige u skladu sa domaćim propisima. Dakle, osnovni uslov je vođenje knjigovodstva, jer se poreska obaveza utvrđuje upravo na osnovu podataka iz poslovnih knjiga”, navode advokati.
U kategoriju onih kojima je po zakonu dozvoljeno samooporezivanje spadaju pravna lica sa sedištem u Srbiji, bez obzira na to da li su mikro, mala ili velika preduzeća, zatim nerezidentna pravna lica, ali samo ako imaju registrovani ogranak ili poslovnu jedinicu u Srbiji koja vodi poslovne knjige prema srpskim zakonima.
Takođe, u ovu kategoriju ulaze i preduzetnici koji vode knjige, ali ne i paušalci, zatim investicioni fondovi bez pravnog lica, ako su upisani u registar i vode knjige po srpskim pravilima, kao i sva druga lica koja, iako možda nisu firme, vode poslovne knjige i evidentiraju imovinu u skladu sa propisima.
U slučaju samooporezivanja Poreska uprava ne izdaje rešenje već obveznik sam popunjava prijavu, izračunava iznos i plaća ga u zakonskom roku.
Poreska obaveza se ne može preneti ugovorom
Bez obzira na način obračuna, obveznici poreza su svi koji imaju neko od prava na nepokretnostima koje podležu oporezivanju: vlasnici stanova, kuća, poslovnih prostora, imaoci prava korišćenja ili zakupa, pa čak i držaoci nepokretnosti bez pravnog osnova. Obveznik može biti i investicioni fond bez pravnog lica ako ima pravo korišćenja ili državinu nad nepokretnošću.
“Zanimljivo je da se obaveza ne gubi ni ako objekat nije legalizovan. Ministarstvo finansija je u više navrata isticalo da vlasnik takvog objekta ostaje poreski obveznik, čak i ako ga koristi pravno lice čiji je on osnivač ili ako ga vodi u knjigama kao ulaganje u tuđe objekte”, ističu advokati.
Oni dalje pojašnjavaju propise tako što naglašavaju da se poreska obaveza ne može preneti ugovorom.
“Ako zakupac poslovnog prostora ugovorom preuzme obavezu da plaća porez na imovinu, on to može raditi u praksi, ali zakonski obveznik ostaje zakupodavac, odnosno vlasnik imovine. On je dužan da podnese prijavu, izračuna i uplati porez, jer zakon jasno propisuje da poreski obveznik ne može biti određen dogovorom između dve strane”, ocenjuju advokati.
Proces samoporezivanja počinje podnošenjem poreske prijave. Obveznik koji vodi poslovne knjige izračunava visinu poreza na osnovu knjigovodstvene vrednosti nepokretnosti – to jest, vrednosti koja se vodi u poslovnim knjigama. Na osnovu tih podataka utvrđuje se osnovica, a zatim primenjuje odgovarajuća poreska stopa koja zavisi od odluke jedinice lokalne samouprave (grada ili opštine) gde se nepokretnost nalazi.
Prijava se podnosi Poreskoj upravi, a uplata se vrši u četiri rate, po kvartalima. Zakon predviđa da obveznik koji sam obračunava porez ima i obavezu da čuva sve obračune i dokumentaciju, jer Poreska uprava ima pravo da naknadno izvrši kontrolu i utvrdi eventualne nepravilnosti.
Obaveza samooporezivanja ne nestaje ni u slučaju kada pravno lice uđe u likvidaciju ili stečaj. Ministarstvo finansija je više puta potvrdilo da takva društva, iako ograničena u poslovanju, zadržavaju pravni subjektivitet sve dok nisu izbrisana iz registra. Do tog trenutka dužna su da vode poslovne knjige i da sama obračunavaju porez na imovinu.
Čak i ako društvo prestane sa poslovanjem, ako koristi nepokretnost ono ostaje obveznik poreza sve dok pravno postoji. U slučaju stečaja razlika je samo u načinu izvršenja – naplata poreza sprovodi se po pravilima Zakona o stečaju, dok se sam obračun i dalje vrši prema Zakonu o porezima na imovinu.
Izvor: Biznis.rs
