Energetska tranzicija Balkana - Kada?

Komentari: 0

Energetski sektor Balkana se u znatnoj meri oslanja na fosilna goriva, naročito ugalj. Već godinama resursi uglja se iscrpljuju za proizvodnju takozvanog „prljavog kWh”, zagađenje je pritom ozbiljan problem, pa veoma često trošak eksternalija nadmašuje troškove proizvodnje na bazi goriva. 

S obzirom na to da energetski miks, zasnovan na uglju, dominira već decenijama, jedan od najvećih problema je zagađenje vazduha. Zato, činjenica da su Makedonija i Bosna i Hercegovina najzagađenije zemje u Evropi - uopšte ne iznenađuje, imajući u vidu da ove dve zemlje imaju energetski izuzetno intenzivnu ekonomiju i visoke vrednosti ugljenične intenzivnosti. 

Korišćenje uglja za proizvodnju električne energije

Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije za 2014. godinu, skoro sve zemlje regije prednjače u Evropi po nivou čvrstih čestica u vazduhu u urbanim sredinama, imajući ujedno i najveću stopu mortaliteta usled tog zagađenja.

Sredinom prošle godine, Udruženje zdravlja i prirodne sredine HEAL (Health and Environment Aliance), objavilo je rezultate Studije prema kojim termoleketrane na ugalj na Balkanu uzrokoju čitav niz negativnih uticaja na životnu sredinu i troškove u visini od 8,5 milijardi evra za saniranje posledica štetnih po zdravlje ljudi. Između ostalog, Studija ističe da čak sedam od deset termocentrala na ugalj, koje su najveći zagađivači u Evropi, jesu upravo elektrane sa Balkana. 

"Naš izveštaj pokazuje veliku štetu po zdravlje usled korišćenja uglja za proizvodnju električne energije u zemljama Zapadnog Balkana, i razobličuje mit da je ugalj najjeftiniji energetski resurs", saopštila je tom prilikom zamenica direktora HEAL-a, Anne Stauffer. "Nivoi zagađenja u zemljama Zapadnog Balkana su dva i po puta iznad dozvoljenih granica preporučenih od strane Svetske zdravstvene organizacije", dodaje se u Studiji.

Na primer, energetski sektor na Kosovu najviše zavisi od uglja, koji je u 2014. godini generisao 97% od ukupne proizvodnje struje. Zatim sledi Makedonija sa 69,5% i na teritoriji cele Srbije to je ukupno 64,8%. U istom periodu, zemlje Evropske unije imaju udeo uglja od samo 26,3% u proizvodnji električne energije. 

Tri dimenzije za održivost energetskih sistema

Svetski Savet za energiju (WEC – World Energy Council) uveo je takozvani “Energy Trilemma Index“ koji rangira 125 zemalja na osnovu održivosti energetskih sistema pomoću 3 dimenzije: energetska sigurnost, dostupnost energije i ekološka održivost.

Zemlje regije su, nažalost, u drugoj polovini liste - Makedonija zauzima 65. mesto, Albanija 72, a Srbija 73. mesto, posle koje ima samo još jedna evropska zemlja na listi - Moldavija. Naravno, ovakve ocene su više nego poražavajuće i ukazuju na potrebu za hitno delovanje.

Energetska tranzicija. Sad i odmah!

U cilju poboljšanja održivosti i sigurnosti nacionalnih energetskih sistema, neophodna je svojevrsna energetska tranzicija. Sad i odmah! Nešto nalik onome što za Francusku predlaže predsednik Makron (Transition Energetique). Naravno, u tom smeru najpoželjnije varijante su Sunce i vetar, i ohrabruje činjenica da ovakve investicije nisu redak primer, ali to svakako nije rešenje za zamenu postojećeg baznog opterećenja. 

Brojne okolnosti kao što su, na primer, faktori kapaciteta i ograničenja elektroenergetske mreže usled stohastičke prirode ove vrste energije, stoje na putu šire ekspanzije obnovljivih izvora. Imajući u vidu da su velike hidroelektrane već odavno sagrađene, mada iskoristivog hidro potencijala još uvek ima - samo u Srbiji ima oko 40% tehnički iskoristivog hidropotencijala, termoelektrane su i dalje visoko na agendi “decision maker-a” u regionalnoj energetici.

Uglavnom fokus je na termoelektranama koje koriste ugalj, pa u odsustvu kredita EIB, WB I EBRD-a, koji su obustavili kreditiranje “prljavih tehnologija”, kineske banke su glavni finansieri. Tehnologija novih termoelektrana koje su u planu, kao na primer “Kolubara B” u Srbiji, “Plevlja 2” u Crnoj Gori, “Tuzla 7” i “Banovići” u BiH, mora biti adaptirana u skladu sa propisima EU o industrijskoj emisiji zagađenja koji stupaju na snagu 2018. godine.

Naravno, to znači povećanje troškova i za investitore i za potrošače. 

Dakle, nove planirane termoelektrane u regionu odobrene od strane Energetske zajednice, rizikuju kršenje ograničenja EU u pogledu zagađenja vazduha. Uprkos svemu, Ugovor zemlje članice Energetske zajednice od oktobra 2013. je veoma jasan u pogledu poštovanja poglavlja III EU Direktive za industrijsku emisiju, koja stupa na snagu 1. januara 2018. za sve zemlje Zapadnog Balkana, Moldavije i Ukrajine. 

Prirodni gas kao energetski resurs

Već neko vreme eksperti no i šira javnost upozoravaju na činjenicu da je prirodni gas kao energetski resurs u regionu nepravedno zapostavljen. Naročito je to slučaj u Makedoniji gde udeo ovog energenta u potrošnji energije ne nadmašuje čak ni 2%, južni deo Srbije i Crna Gora čak i nemaju tržište prirodnog plina.

Ne samo što u regionu nema dobrih primera elektrana na plin koji uspešno posluju, već i njegova potrošnja u domaćinstvima nije dovoljno stimulisana.

Devastirano tržište carbon sertifikata deluje destimulativno na pokušaje uvođenja manje ugljenično intenzivnih goriva, a neuvođenje ekoloških poreza po emitovanj toni CO2, je situacija koja još uvek drži ugalj pod zaštitom. S druge strane, diverzifikacija obskrbe plina je ozbiljan problem koji koči razvijanje i konkurentnost ovog tržišta i onemogućuje veću potrošnju plina.

Osim Srbije koja ima prilično dobru poziciju u smislu sigurnosti snabdevanja gasom, pre svega zbog postojanja skladišta Banatski Dvor, i ako izuzmeno Hrvatsku kao članicu Evropske unije, ostali i nemaju neki izbor izuzev 100% zavisnosti od ruskog gasa.

Jeste, logično se postavlja pitanje u čemu je dobrobit ovog energenta - imajući u vidu da je u pitanju opet fosilno gorivo. Da, to je tačno, međutim gas ima čak tri puta nižu emisiju CO2 od uglja, dok elektrane u kombi ciklusu koje koriste gas kao gorivo, imaju znatno veću efikasnost. Dakle, na srednji rok ovo je dobra „Low carbon“ alternativa prema održivom razvoju. 

Nažalost, malo se toga uradilo po pitanju gasne infrastrukture, mada su sve zemlje regije članice Inicijative CESEC (Central and South Eastern European Countries Gas Connectivity) koja se na kraju prošlog meseca na sastanku u Bukureštu, osim za područje gasa, proširila i na pitanja elektroenergetike i energetsku efikasnost. 

Gasni prsten energetske zajednice

Već čitavu deceniju projekat Energetske zajednice pod imenom Gasni prsten Energetske zajednice koji planira gasno povezivanje zemalja nekadašnje Jugoslavije, nema neki znatni napredak. Makedonija i Srbija polagale su velike nade u izgradnju Južnog toka, koji im nažalost nije donosio diversifikaciju obskrbe već i dalju zazvisnost od ruskog gasa.

Za to vreme, obe zemlje su ostale po strani kad su u pitanju dva velika projekta gasne konekcije, a to su: TAP (Trans-jadranski gasovod) i IAP (Jonsko-jadranski gasovod), a koje obezbeđuju azerbejdžanski plin odnosno diverzifikaciju snabdevanja. Za razliku od njih, Albanija učestvuje u oba projekta.

Makedonija i Srbija su zainteresovane za povezivanje sa terminalima LNG u Grčkoj. Srbiji je ponuđen čak i udeo od 20% u LNG terminalu u Aleksandropolisu (14,5 kilometara udaljen od Soluna), dok je Makedonija potpisala memorandum o razumevanju za isporuku gasa iz LNG terminala Revitusa.

BiH i Hrvatska već planiraju izgraditi gasnu interkonekciju (Zagvozd – Novi Travnik), a početkom ove godine Bugarska i Srbija potpisale su memorandum o razumevanju za gasnu interkonekciju, tako da ipak postoje određene aktivnosti u skladu za zahtevom CESEC-a, da svaka zemlja obezbedi najmanje tri nezavisna izvora snabdevanja gasom. Nada postoji, mada ipak moramo priznati da aktuelna dinamika razvoja događaja, u pogledu same realizacije ovih projekata, ne obećava baš mnogo. 

Uticaj svesti pojedinca na održivi razvoj energetskog sektora 

I na kraju, moramo potencirati da održivi razvoj energetskog sektora i održivi razvoj uopšte, moraju istinski biti visoko na agendi političara i programa političkih stranaka, a ne samo deklarativno. 

Svedoci smo da do sada niz suštinskih pitanja ostaje van interesa politike, samo zato što su aktuelniji neki događaji gde su puštanje u rad i rezultat vidljivi na veoma kratke rokove. Još važnije od ponašanja političara je ponašanje samih građana, koji su ujedno najveći potrošači energije, a gde podrazumevamo da domaćinstva na globalnom i na regionalnom nivou troše više energije od industrije. 

Na našim prostorima, preovladava ubeđenje da je država ta koja treba da brine o energetskoj efikasnosti, o kvalitetu vazduha, i još mnogo toga. Ne, to nije tačno, jer i to su pitanja koja su i te kako važna i na koje sami građani mogu ozbiljno uticati: od toga kakvo grejanje koriste, koliko racionalno troše struju, pa do toga koliko često koriste automobile i kakve automobile voze.

Jer, kako je nedavno u jednom intervjuu izjavio Rambo Amadeus, poznati umetnik i kako sam sebe naziva “medijski manipulator”, “svaki gram CO2 koji emitujete u atmosferi udisaće vaši unuci bez obzira na to koliko para biste im ostavili na računu”.

O Autoru

Daniela Mladenovska, dipl.maš.inž., Skoplje

Daniela Mladenovska ima zvanje Doktor tehničkih nauka iz oblasti industrijskog inženjerstva, bavi se istraživanjem održivog razvoja energetske infrastrukture koristeći metode multikriterijalnog odlučivanja. Već 18 godina radi u Akcionarskom Društvu ELEM (Elektrani na Makedonija), najvećeg proizvođača električne energije u Makedoniji. Trenutno je na poziciji odgovornog inženjera za analize procesa, a ranije je radila na raznim drugim pozicijama u kompaniji - među kojih i menadžerskim (tehnički direktor i direktor jedne od Podružnica u Društvu). Kvalifikovani je ekspert UNIDO-a za implementaciju sistema upravljanja energijom. Objavila je preko 40 stručnih i naučnih radova. Već nekoliko godina je spoljni saradnik portala i časopisa "Porta3" u Makedoniji, tretirajući popularne teme iz energetike, održivog razvoja i zaštite životne sredine. Kontakt: dmladenovska@gmail.com

0 Komentara o ovom članku
Ostavi komentar

Ostavi komentar

Klijenti