COVID 19 I ZAPOSLENI

Komentari: 0
Fotografija od: pixabay.com

Svedoci smo jednog iznenađenja, panike i straha koji menjaju naše živote iako, još uvek u celosti nismo svesni te činjenice. Osećamo promene, diskontinuitet naših bazičnih navika i potreba, ali kao da smo u košmarnom snu koji nikako da prođe, nikako da se probudimo. Kada se okrenemo oko sebe, viđamo ljude sa maskama na licu ili bez njih, i izgleda nam čudno i jedna i druga varijanta. Jedna je etiketirana kao hipohondrična a druga kao zdravo razumska.

Podeljenost između ljudi koji su do juče možda bili komšije , sretali se u školskom dvorištu , sada u prolazu pozdravljaju jedni druge sa verbаlnom, mentalnom i socijalnom distancom. Onaj drugi deo populacije, neki bi rekli u ekstremu, ne preduzima nikakve propisane mere i ponaša se uobičajeno bez ikakvih distanci. Sve je postalo stvar izbora.

COVID 19 – virus koji menja život kakav smo dosad poznavali. Prilagođavanje je možda najbolja reč koja mu parira; ono sa sobom nosi rizike i nedoumice koje se na svakodnevnoj bazi menjaju i usložnjavaju.

Život traži svoj danak, preživljavanje i borbu. Egzistencija povremeno nosi strah kao u vreme najvećih kuga i ratova. Bili smo u prilici da gledamo redove ispred prodavnica i apoteka. Panika je zauzimala svaki kvadrat ulice i svaku poru ljudskog bića.

Pored bazičnog straha “ne biti gladan“ javio se mnogo opasniji strah – strah od smrti. Činjenica da se od COVIDA 19 može umreti, donela je posebnu vrstu izolacije; poništavanje gotovo svih racionalnih činjenica i utapanje u iracionalna uverenja. Svako je u svakoga mogao sumnjati – kao svojevrstan vid paranoje.

Fotografija od: pixabay.com

Taj luksuz nije bio podjednak za svu populaciju; neki su ranom zorom ustajali i odlazili na posao, noseći strah čvrsto i odano poput ordena, nemajući vremena da se guraju u redovima i razmišljaju o potrebštinama. Bilo je i onih, ne manje vrednih, koji su radili iz svojih domova – obavljajući takozvano online poslovanje. Svako je na svoj način doprinosio porodici i društvu.

Nažalost, bilo je i onih ljudi koji su ostali bez prihoda, prepušteni snalaženju, pozajmicama i slamaricama, jer u jeku virusa niko nije nudio zaposlenja. Za svo to vreme, dok je trajala bitka “za goli život“ retko ko je imao vremena da se bavi mentalnim zdravljem. Cilj je bio: ne zaraziti se, ne zaraziti drugoga i preživeti. Kako je vreme odmicalo, počele su se javljati i druge tegobe; napadi panike, anksioznost, depresija, konflikti i tako dalje.

Socijalna distanca na ulicama imala je svoj pol u porodičnim ognjištima i firmama – separaciju ili zbližavanje. Sredina je bivala neprimetna, više u kontekstu odmora, neko vreme, i samo najhrabriji uspevali su da opstanu na njoj. Dinamika koja se dešavala u porodicama i, generalno u društvu, prožimala je sve interpersonalne odnose. Neki su se sistematski urušavali, neki učvršćivali. Takav sled okolnosti nije zaobišao ni poslovna okruženja. Činilo se kao da posao predstavlja beg ili moranje; za nekog predah, a za nekog beg od teške svakodnevnice.

Tako je i danas, možda u malo manjoj meri, dok je na snazi podnošljiva situacija sa verom da se scenario neće ponoviti. Ali, ipak ostaje zabrinutost i pitanje, šta ako se ipak ponovi ili bude još gore? Šta se dešava upravo sa zaposlenima i njihovim odnosima?

Kako danas izgleda njihovo radno mesto? Koliko im je teško da rade u izmenjenim uslovima? Da li još više strahuju za svoje radno mesto? Kakvo je njihovo mentalno zdravlje i odnosi sa kolegama?

Fotografija od: pixabay.com

Bilo da su u pitanju zdravstveni radnici ( koji su u ovoj krizi svakako najugroženiji), prodavci, menadzeri,profesori, privrednici....svi imaju jasan zadatak – da ostanu na nogama, održavaju svoje i tuđe živote, iole redovan poslovni tok kako bi društvo funkcionisalo. Nakon više od 6 meseci, navikli su se na izmenjen sistem rada. Nošenje maski, neretko i rukavica, najmanje 8 sati, zasigurno nije prijatno, šta više, dodatno iscrpljuje. Manjak kiseonika, više znoja i alergija, otežano disanje, nisu uobičajene okolnosti pod kojima su ljudi navikli da rade.

Prilagođavanje i funkcionisanje kroz radne zadatke nije ostavljalo mnogo vremena za razmišljanje i žalovanje nad situacijom. Potiskivanje kao mehanizam odbrane zauzeo je centralno mesto kod zaposlenih. Ovaj mehanizam inače i u redovnim, normalnim okolnostima jeste sveprisutan ali, sa pojavom COVIDA 19 unosio je dodatni strah praćen anksioznošću koja se pak “dodatno“ potiskivala u telu i psihi.

Šta se dešava sa psihom kada iz dana u dan potiskuje anksioznost i to sa manjkom kiseonika? Napetost se gomila, nema izduvni ventil jer podrška socijalnog i porodičnog kruga ne može na adekvatan način da obuhvati strah; on sada prožima svakoga i ne dozvoljava povratnu informaciju koja može da uteši. Ljudi jedni pred drugima izgledaju neempatično i nezainteresovano. Ono što se iskomunicira je nedovoljno i, često površno jer su misli fokusirane na posao, na zadatke koje treba što pre obaviti i vratiti se kući. Posao koji se obavlja kao da ima dve krajnosti: prva je - potpuni fokus kako bi se zaboravio strah, a druga – površno obavljanje i dekoncentrisanost.

Ono zajedničko što proizilazi iz odnosa zaposlenih i obavljanja radnih zadataka jeste jedna vrsta površnog kontakta; neadekvatna povezanost sa sobom, drugima i poslom koji se obavlja. Zaposleni to i ne primećuju ali osećaju da se nešto dešava. Ne bave se posebno tim osećanjem jer ga pripisuju opštem kontekstu koji se dešava. Nadređeni silom prilika, iako oseća sve isto što i zaposleni kadar, mora da se izdigne iznad situacije i reguliše opstanak poslovanja. U njemu postoji i dodatna komponenta pored straha; povišena moralnost i odgovornost za svoje zaposlene. Konflikti i snižena tolerancija boje svaki dan. Nekada su to banalne sitnice, a ponekad ozbiljni interpersonalni problemi.

Fotografija od: pixabay.com

Slika koju su do juče imali o jednoj personi se menja, jer sada isplivavaju mnoge slabosti i zamagljuju pozitivnu stranu ličnosti. Zaposleni koji rade online prolaze dosta bolje u društvenom kontekstu ali i lošije na individualnom planu. Oni su u mnogo većoj meri lišeni socijalizacije, kontakata i konflikata ali zato imaju povišene unutrašnje konflikte. Ukoliko još žive i sami, nihove potrebe za kontaktom su utoliko veće i bolnije.

Naravno, ima izuzetaka koji odlično funkcionišu uživo ili online, koje socijalna distanca i izolacija ne remete u velikoj meri.

Ono što takođe nije izostalo jeste i kašnjenje ili odlaganje plata kao dodatna frustracija za zaposlene. Strah od gubitka radnog mesta dao je još jedan fenomen, ekstreman – a to je povišen, prećutan prag tolerancije u kontekstu pristajanja na sve uslove kako bi se zadržalo radno mesto. Potisnuta agresija koja će u nekom momentu izazvati i okinuti simptome ka sredini. COVID 19 nam je mimo iznenađenja i straha doneo i polarnosti ili / ili, tako da ambivalencija često izostaje.

Kada nismo u mogućnosti da plutamo “između“polarnosti, skloni smo neurozama ili psihozama. U vreme ekspanizije COVIDA aktivirali su se dodatni centri za psihološku pomoć a, na snazi su i danas. Ljudi se svakodnevno javljaju i pokušаvaju da ublaže svoje tegobe. Problem nastaje kada je potrebna farmakoterapija, kada verbalna stručna pomoć nije dovoljna. Obzirom da je većina bolnica pretvorena u COVID ambulante, ljudi nisu u prilici da dođu do doktora kako su to navikli. Primaju se samo hitni slučajevi, a kada je u pitanju mentalno zdravlje, ko se kako snađe.

Ono što je interesantno jeste da je upravo za vreme izolacije bilo najmanje suicida. Taj paradoks nalazi objašnjenje u dve situacije: Prva – dok je telo u grču zbog straha, nema dovoljno pokreta ka spolja, ka akciji, još ako je suviše izmoreno, opet nema kapacitet za suicid. Druga – psihotični bolesnici su za vreme vanrednog stanja otpuštani iz bolnica ( oni za koje su psihijatri ocenili da imaju dovoljno podrške da budu u svojim domovima) , nikada se nisu bolje osećali i ponašali jer su konačno pripadali – bili jednaki sa drugima; svi smo bili u izolaciji na koju su oni navikli.

Situacija je nepredvidiva, menja se iz meseca u mesec, a već smo naučili da je COVID nepredvidljiv. Ostajemo na sve više online kontakta koji neprimetno postavljaju fizičku, emocionalnu i socijalnu distancu. Čini mi se da još uvek nismo svesni iste jer je početak, a svaki početak nosi uzbuđenje i novinu. Takođe, nije isključeno da će se ovaj trend nastaviti i sledeće godine. Može se desiti da ljudi neće ostvarivati ili u dovoljnoj meri, bliskost i kontakt, što će sa sobom povući depresiju i anksioznost kao primarne osećaje, iz kojih će se u jednom momentu paradoksalno buditi i agresija.

Fotografija od: pixabay.com

Ekonomska situacija će dodatno pospešiti ove simptome. Neće više biti toliki strah od gubitka posla, već strah od izlaska vani, od pokreta ( agarafobija ) ili nemogućnost ustajanja iz kreveta ( depresija ili napadi panike ). Ono što nam preostaje jeste da se često pozivamo na svesnost i podršku bližnjih, sećanje na civilizacijske borbe koje su se prevazilazile, prihvatanje različitosti i prava izbora.

Takođe, možda se treba prilagođavati upravo ovakvom vidu života, jer svakodnevni tehnološki napredak ukazuje sve više na online poslovanje.

O Autoru

Katarina Pajić

Prof.razredne nastave Geštalt psihoterapeut pod Supervizijom

0 Komentara o ovom članku
Ostavi komentar

Ostavi komentar

Klijenti